POVIJEST LUKE

I.
Počeci Luke kao naselja sežu u duboku prošlost, a u povijesno doba ima podataka koji potvrđuju da je Luka svakako bila nastanjena već u rimsko doba. O tome svjedoči pronađen u Luci jedan nadgrobni cipus (spomenik) s natpisom »Helviae Saturni-nae coniugi P. Titienus Nepos", koji se čuva u Arheološkom muzeju u Zadru. Prema dostupnim podacima i znanstvenim proučavanjima samo se ime Luka na Dugom otoku prvi put spominje god. 1365. kao Vallis Sancti Stephani (Luka Svetoga Stjepana) u latinskom tekstu koji glasi: »... Collanus filius nat(u)ralis condam Marini de Fafona pro se suisque heredibus et sucesoribus (!) iure proprio et in perpetuum dedit, uendidit atque tradidit Stanco, filio condam Stovsce de insula Magna districti (!) Jadrensis, et Desse eius vxori suisque heredibus et successoribus ementi et recipienti unam suam uineam ... que uinea est posita in insula Magna in valle sancti Stepfani(!)...« Osnovni je smisao toga teksta ovaj: Kolan, naravni sin pokojnog Marina Fafonje, prodaje Stanku i njegovoj supruzi Desi vinograd u Luci Svetog Stjepana na Dugom otoku.

Nakon toga Luka se češće spominje u raznim spisima. Jedan je od najstarijih spomena o Luci na Dugom otoku i u jednom dokumentu iz god. 1460. pisanom starohrvatskim jezikom i starim hrvatskim pismom glagoljicom. Prenesen u današnju hrvatsku latinicu, dio teksta s podatkom o Luci u tom dokumentu glasi: "Ja dom' Petar sin' Mikule Kršavića, a parohijan' v Sustipani Luci (v) Velom' otoci, budući zdrav' i v razumu napuni, ki mi e B(og) dal', činu moi tastamen't'...« »Ta tastament't' pisah' na 12. dan' envara rukov moev ... let' g(ospodi)n(ovi)h 1460«. Kao što se vidi, dokument je oporuka don Petra Kršavića, parohijana (župnika) u Sustipanjoj Luci, pa je to ujedno izravan dokaz i o tome da je već tada Luka bila župa, da je imala svoju župnu crkvu (sv. Stjepana) i svojega župnika i da se u njoj glagoljalo. Više je nego vjerojatno da je Luka bila župa i znatno prije zabilježene godine.


U dokumentu je ime mjesta Sustipanja Luka, dakle Luka Svetoga Stjepana. Lik je SUSTIPANJA nastao od su- (latinski sanctus = svet) i posvojnoga pridjeva ženskoga roda od (ikavskog lika imena) Štipan, oboje obične tvorbe u vrijeme romansko (latinsko)-hrvatskoga jezičnoga prožimanja na našem tlu. Usp. slične tvorbe Sukošan, Sutivan ili Ivanja, Stipanja, pa i Stivanje polje u predjelu Sali na Dugom otoku gdje je latinski sanctus svedeno na samo st-, a posvojni je pridjev od osobnoga (svetačkoga) imena Ivan u srednjem rodu jer je pridružen imenici srednjega roda polje; po tome Stivanje polje znači Polje svetoga Ivana. Iz navedenih podataka izviru dva zanimljiva zaključka:

1. U mjesnom je imenu Luka sadržan slavenski, hrvatski naziv luka u izvornom značenju, dok je u kasnijim razdobljima za to značenje prevladao naziv porat romanskoga podrijetla (usp. npr. tal. porto).

2. U Luci je već od samoga početka bio crkveni titular sv. Stjepan (Prvomučenik) tako da je njegovo ime i u zapisima imena za selo (lat. Vallis sancti Stephani, hrv. Sustipanja Luka).


II.
U Luci se osim današnje župne crkve sv. Stjepana (uz more, na strani sjevernoga, burnjega dijela sela) i novije, zavjetne crkve sv. Nikole (pri dnu luke uz more) spominju još:
- crkva u predjelu Suvčeno (jugozapadno od mjesta i podalje od mora), i
- "crikvina", danas već i "crkvina" (do samoga "japršnjega" dijela mjesta).

 
Suvčeno Suvčeno

Suvčeno. Prema opisu I. Petriciolija izlazi da bi crkva u predjelu Suvčeno bila nešto mlađa od "crikvine" u Čuhu (također na Dugom otoku, u predjelu Sali), od "garške crikve" na Zverincu i od crkve sv. Petra na Ugljanu. Ima, naime, "pliću polukružnu apsidu i nije presvođena, ali ima na donjem pragu žljebove za uticanje stožera vratnica što indicira starije vrijeme". Njezin nastanak određuje "prije XVst.". Titular crkve u Suvčenu nije zabilježen niti je zasad poznat.

»Crikvina«. Od nje su se očuvali samo najdonji dijelovi zidova, u tehnici maltera i kamena, visine do 1m. To su danas ogradni zidovi za vrt (vrtal) koji je nasipavanjem ili krčenjem nastao u unutrašnjosti nekadašnje crkve.
Crkva je bila longitudinalna, orijentirana istok - zapad, kao uostalom i sve luške crkve. Približne su joj dimenzije: dužina iznutra najmanje 8 metara, širina iznutra oko 6,25 metara, debljina zidova prosječno 0,65 metara.
»Crikvina« u Luci nije dosad registrirana u stručnoj literaturi niti smo o njoj našli izravni podatak u povijesnim izvorima.

»Crikvinu« su obišli Božidar Finka i Nedo Grbin u mjesecu kolovozu 1987. godine. Lučanin Rudolf Baćica (pok) koji ih je do nje vodio i čiji je to bio posjed nije mogao ništa određeno reći ni o titularu te crkve ni o vremenu kad je ona nastala i kad je prestala postojati, odnosno služiti kao sakralni (kultni) objekt. Po njegovim riječima, o tome u Luci nema nikakve usmene predaje ni zabilješke. To su potvrdili i brojni drugi Lučani.
»Crikvina« se nalazi na zmorašnjem (zapadnom) rubu japršnjega (južnoga) dijela današnjega sela, tik uz put koji uz more luške uvale (porta) vodi prema zapadu. Dok je crkva u Suvčenu podalje i od mjesta i od mora, tj. od velike luke tako karakteristične za Luku da je po njoj i samo mjesto dobilo ime, »crikvina« je smještena uz samu luku, pa je kao crkva mogla idealno služiti žiteljstvu koje je oko te luke izgradilo naselje. U nedostatku drugih, izvornih povijesnih podataka (ili dok se oni eventualno ne otkriju), a oslanjajući se na ovdje iznesene činjenice, nameću se ove pretpostavke:

1. »Crikvina« bi u Luci mogla biti prvotna crkva sv. Stjepana, svakako nastala prije prvoga poznatoga spomena o Luci 1365. godine, po čijem je titularu (sv. Stjepanu) u navedenom dokumentu i samo mjesto dobilo ime (ponovimo: lat. Vallis Sancti Stephani, hrv. Sustipanja Luka). Od te se crkve štovanje sv. Stjepana prenijelo i na kasnija crkvena zdanja, pa je tako sv.
Stjepan (Prvomučenik) i u naše vrijeme titular lučke župne crkve.
2. U skladu s prvom pretpostavkom, otpala bi mogućnost da je titular crkve u Suvčenu (osobito ako su barem i kratko usporedo supostojale kao kultni objekti ta crkva i »crikvina«) mogao motivirati najstarije zabilježeno ime mjesta Luke, jer se ta crkva nalazi i izvan dosega morske uvale (luke) i izvan područja mjesta nastaloga oko te uvale, a s dosta se sigurnosti može reći da je i građena poslije najstarijega spomena o Luci. Moglo bi se pretpostaviti da je početno su- u Suvčeno istoga postanja kao u Sustipanja Luka (Sukošan, Sutivan itd.), tj. da potječe od lat. sanctus (= svet), pa bi se, uz tu pretpostavku, u imenu predjela Suvčeno mogao kriti zasad nepoznat titular te crkve, ali bi dakako Suvčeno moglo biti i toponomizirano posjedovno ili kakvo drugo ime.
 

III.
O stanovništvu Luke prije 16. stoljeća ima malo podataka. Spominje se tek gdjekoje ime ili prezime, odnosno zemljišno ime, kao što smo vidjeli u navedenim dokumentima. Pravo obilje podataka o prezimenima i stanovništvu imamo od 16. stoljeća dalje. Najvažniji su izvori za njihovo proučavanje očuvani glagoljski kodeksi (osobito glagoljske matice, godari i bratovštinske knjige) nastali u samoj Luci. Iz njih za ilustraciju navodimo ova lučka prezimena iz 16. stoljeća: Županić i S(a)tulić 1508. god., Hrvatinić 1509. god., Fatović, Matešić i Perković 1510. god., Vlahović 1587. god.
Relativno miran život Lučana u toku stoljeća bio je najviše poremećen kad su u Luku sredinom 17. stoljeća upali Turci, koji su je opustošili, vjerojatno i poubijali i zarobili dio stanovništva koje nije uspjelo izbjeći. Neodoljivo nam se nameće misao da je »crikvina« kao župna crkva u Luci bila opljačkana i porušena te prestala postojati kao sakralni objekt upravo za upada Turaka u Luku. To bi bilo posve u skladu i s Bianchijevim navodima.
U vezi je s turskom najezdom u naše krajeve, pa i na zadarsko područje, bježanje stanovništva u sigurnije krajeve, do neke mjere i na otoke. Tako je, po Bianchiju, i u Luku sredinom 17. stoljeća, upravo god. 1642., stiglo nekoliko obitelji sa zadarskoga kopna. Za taj su period karakteristična neka prezimena iz glagoljskih matica, godara i drugih glagoljskih kodeksa koja se ne spominju u starijim izvorima. U drugoj se, naime, polovici 17. stoljeća (god. 1662.) spominju ove nove lučke obitelji: Banina, Bačić, Bolić i Čičić".
Kao Hrvati, Lučani su od samoga početka govorili čakavski, s ikavsko-ekavskim izgovorom (npr. misiti testo) karakterističnim za sav Dugi otok. To se vidi već iz prve očuvane isprave na hrvatskom jeziku u Luci, iz navedene oporuke prvoga spomenutoga luškoga župnika don Petra Kršavića iz god. 1460. Doseljavanje novih žitelja nije osjetnije poremetilo starinačku čakavsku govornu strukturu, jer novi doseljenici nisu dolazili u većim skupinama, a uglavnom i potječu iz predjela sa srodnim govornim osobinama. Stanovništvo se Luke nije dakle bitnije izmijenilo od samih početaka Luke kao hrvatskoga naselja do našega vremena.
 

(tekst iz knjige "Župa Luka na Dugom otoku")